PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

 

Luka Ćelović Trebinjac – zadužbinar bez zadužbine

  • Objavljeno:
  • 19.12.2018

Pogledajte dokumentarnu reportažu o zadužbinaru Luki Ćeloviću Trebinjcu, najvećem dobrotvoru Univerziteta u Beogradu. Ćelović je svu svoju imovinu u vrednosti od tadašnjih pedeset miliona dinara testamentarnom željom zaveštao Beogradskom univerzitetu verujući da budućnost jednog naroda leži u obrazovanju, uprkos tome što sam nije bio obrazovan.

 

Ćelovićeva ostavština je nakon Drugog svetskog rata nacionalizovana i konfiskovana, a  devedesetih godina privatizovana i od tog trenutka Zadužbina je izgubila prihode. Zadužbinarstvo u Srbiji ima dugu i bogatu tradiciju, a reportaža o Luki Ćeloviću Trebinjcu svedoči o motivima ulaganja u nauku i privredni rad, koji su nepravedno pali u zaborav.

 

Zadužbinar Luka Ćelović Trebinjac može da se uporedi sa idejnim tvorcem Univerziteta u Beogradu Dositejem Obradovićem. Dositej je bio vizionar i prosvetitelj, dok je Luka Ćelović jedan od najvećih dobrotvora Beogradskog univerziteta. Ćelović je bio svestan koliko je za razvoj nauke i obrazovanja, kao i za realizaciju prosvetiteljskih ciljeva bitna materijalna osnova, pa je svu svoju imovinu 1925. godine ostavio Beogradskom univerzitetu.

 

"Samo čist prihod Zadužbine može se koristiti, trošiti i upotrebljavati za naučne potrebe i ciljeve Univerziteta, a osnovni kapital ne sme ni u kom slučaju da se smanji", navodi se u njegovom osnovnom pismu, čiji je cilj bio da se sva imovina, ne samo troši, već i bogati njenim pravilnim upravljanjem.

 

 

Bogata zadužbina Luke Ćelovića Trebinjca

 

Prema želji darodavaoca, Zadužbinom je rukovodio Odbor zadužbine, koji su činili: rektor - predsednik Odbora Čedomir Mitrović, prorektor, kao i svi dekani i prodekani Univerziteta u Beogradu.  Imovinu Ćelovićeve Zadužbine činile su sledeće nepokretnosti: dvospratna kuća u ulici Kraljevića Marka broj jedan sa četiri stana i dućana, kuća i placa u Javorskoj ulici na broju sedam i devet, palata sa dvadeset četiri stana, šest dućana i pet teretnih liftova, na uglu Karađorđeve i nekadašnje Zagrebačke ulice, danas Koče Popovića. Luka Ćelović je u Zagrebačkoj ulici podigao i četiri palate pod brojevima tri, pet, sedam i devet i Bosanskoj pod brojem šesnaest. Ova zdanja imaju ukupno trideset i jedan stan i sedam dućana.

 

Luka je 27. janura 1927. godine, na dan školske slave Sveti Sava, osnovao Fond za pomaganje društva "Obilić" – akademsko pevačke zajednice. U novinama "Pravda", objavljenim 1928. godine piše: "I ove godine poklonio je g. Luka Ćelović, tehničkom fakultetu 2.000 dinara, s tim, da ih upotrebi za svoje ciljeve".

 

Čitav fond knjiga iz Ćelovićeve privatne biblioteke pripao je Univerzitetskoj biblioteci, koja je posedovala više od 1100 knjiga. Najbrojnija su dela domaće književnosti. Dela francuske i švajcarske literature iz doba Prvog svetskog rata se takođe nalaze u tom fondu. Naredne godine, sve kuće koje je Zadužbina obuhvatala dobile su natpis po imenu njihovog tvorca.

Pored finansiranja brojnih istraživačkih radova univerzitetskih profesora, od 1930. palate su pripale Zadužbini i sav novac od nekretnina – izdavanja stanova, mesečno je išao u ruke univerzitetske uprave. Na mesečnom nivou prihodi su bili oko 260 hiljada tadašnjih dinara, odnosno preko tri miliona na godišnjem nivou.  Tada je plata profesora Univerziteta bila u ravni plate generala tadašnje vojske. Na mesečnom nivou iznosila je pet hiljada dinara, odnosno šezdeset hiljada godišnje.

 

Odbor je bio obavezan da se stara o sprovođenju testamentarne želje dobrotvora i da se svi prihodi koriste za stipendiranje, nagrade najboljih naučnih radova, naučna istraživanja, usavršavanje studenata i da se javno, u dnevnoj štampi, objavi izveštaj kakvi su bili prihodi, a kakvi rashodi na godišnjem nivou.

 

Nacionalizacija i propadanje zadužbine

 

Posle Drugog svetskog rata mnoge zadužbine su pretrpele velike štete. Ratni vihor zahvatio je jedan deo nekretnina koji je Ćelović ostavio, kao i pevačko društvo "Obilić". Veliki deo imovine koji su zadužbinari ostavili je uništen. Ono što je nanelo još veću štetu je činjenica da je posle Drugog svetskog rata imovina zadužbinara, uključujući i Luke Ćelovića Trebinjca, konfiskovana, a zatim nacionalizovana. Od tog trenutka zadužbine su izgubile prihode, a tokom narednih godina i decenija su se gasile.

 

Sve do sredine devedesetih godina imovina zadužbine je bila u državnom vlasništvu, a od tada se imovina privatizuje. U stanove koji su u okviru nekretnina bili ostavljeni Univerzitetu na korišćenje useljavana su lica, koja su danas zaštićeni stanari. Jedan deo poslovnog prostora je prešao u ruke državnih firmi.

 

Zadužbinari s kraja 19. i početka 20. veka bili su svesni činjenice da su nauka i obrazovanje najvažniji za razvoj društva i da njihovo finansiranje, nije nikakva potrošnja. Naprotiv, to je investicija u budućnost mladih generacija, kao i čitave države.

 


Mapa legata u digitalnom obliku


 

Najmanje što bi gradski čelnici mogli da urade za dobrotvora Beogradskog univerziteta i veletrgovca koji je pomogao izgradnju Savamale je da građanima podignu svest o tome da Beograd ne bi bio isti da nije bilo Luke Ćelovića Trebinjca.

 

 

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Zaboravljeni srpski legati" koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. 

 

Autor: Maša Đorđević